Slamala sam se iz dana u dan. Toliko uništenih snova, toliko loših dešavanja u tako malo vremena. Pojavio si se niotkuda. Samo si banuo u moj život kao potpuni stranac,ali stranac prema kojem od prvog dana nešto osjećam. Prolazio si kroz sve sa mnom puna tri mjeseca. Tada smo se upoznali. Nisam skidala osmijeh s lica u tvojoj blizini. Prošao si kroz svaki moj prekid isto koliko i ja, kroz svaku svađu s roditeljima, najboljim prijateljem... Zavoljela sam te. Kao brata. Život sam bila spremna dati za tebe. Moji roditelji su te zavoljeli kao rođenog sina. Mogla sam satima ležati kraj tebe na krevetu i pričati o glupostima, a ti bi pozorno slušao svaku moju riječ. Mrzila sam tišinu, ali kraj tebe je tišina bila ugodna. Samo kroz jedan pogled si znao što osjećam, što mislim, koji mi je najveći strah. Godila mi je ta tišina. Bez ikakvog razloga bi došao i zagrlio me. Za takve zagrljaje sam živjela. Branio me od cijelog svijeta. Branio me od samog sebe. Nakon nekoliko godina sam se prvi puta osjećala dobro. Po prvi puta sam nosila iskreni osmijeh na licu. Po prvi puta sam se usudila nekome reći sve što mislim, što osjećam, a da se ne bojim osuđivanja, predrasuda...Napokon sam bila svjesna da će potrajati. No nije. Iako je tu nedostaješ. Kada te zagrlim nedostaješ. Gubim želju da te vidim. Nisi više ona ista osoba od prije tri mjeseca. Nisam mislila da ću se prestati smijati tvojim glupim šalama, uživati u naguravanju na ulici, u dugim noćnim razgovorima. Počinjem osjećati prazninu. Nastaje propuh koji nastaje tvojim odlaskom. Koliko te želim nazad, toliko želim da odeš i nikada se ne vratiš.
